Trsatska gradina

Trsatska gradina jedna je od najstarijih utvrda na hrvatskoj obali. Smještena na 138 metara visokom brdu Trsat, s koje se pruža prekrasan pogled na Rijeku i suprotne brežuljke, Katarinu i Kalvariju.

U prapovijesti, na ovom se mjestu kontrolirao put iz unutrašnjosti prema moru. Lokacija je također dobro služila Rimljanima tijekom konsolidacije obrambenog sustava Liburnijskog limesa, čije je polazište bila Tarsatika, grad-utvrda na mjestu današnje Stare gradske jezgre.

Vjeruje se da su Rimljani izgradili najveću okruglu kulu kako bi branili klanac iznad Rječine, zbog čega se naziva Rimskom kulom. Kada su Hrvati naselili Kvarner, koristili su kulu na Trsatu kao vojnu utvrdu i prilagodili je svojoj čakavskoj izgovornoj tradiciji u Tarsat, iz čega je nastalo današnje ime Trsat.

Kneževi Frankopani s Krka vladali su Trsatom do kraja 15. stoljeća, kada je knez Stjepan Frankopan ostavio trsatsko gospodstvo svom rođaku, ugarsko-hrvatskom kralju Matiji Korvinu, čime je ovaj stekao pristup moru.

U ratu s kraljem Matijom 1485. godine, Fridrik III. Habsburški osvojio je Trsat, čime je on postao nasljedno vlasništvo dinastije Habsburg. Iako je car Maksimilijan, ne poštujući Požunski mir, silom prisvojio Trsat, Frankopani nikada nisu odustali od svojih prava na njega.

U 16. stoljeću, Habsburgovci su naslijedili grad Rijeku od grofova Walsee kao obiteljsko naslijeđe, a osobito od tada, Trsatska gradina ovisila je o caru i njegovim upraviteljima i zakupcima, najčešće carskim kapetanima Rijeke. Funkcija carskih kapetana u Trsatu ukinuta je kada je 1778. carica Marija Terezija izuzela Trsat iz posjeda Habsburške kuće i predala ga novoosnovanoj općini Kotor Bakar. Od tada, Trsatska gradina gubi svoju stratešku vrijednost; opasnost od Turaka i Venecije više nije postojala, Gospoštija nije donosila puno prihoda, održavanje utvrde postalo je skupo, a uz to je teško oštećena u katastrofalnom potresu 1750. godine. Od tada, bršljan je počeo rasti na njenim kulama, a putopisci su gradinu nazivali “Drtine”.

Austrijski maršal, grof Laval Nugent von Westmeath, 1826. godine kupuje ruševine Trsatske gradine i obnavlja je s namjerom da izgradi muzej. Budući da je grof Nugent pokazao veliko herojstvo u borbi protiv Napoleona 1814. godine, na arhitrav svog mjesta odmora postavio je natpis “Herojev mir”. Kasnije su Nugenti prenijeli kosti svojih predaka iz Ujedinjenog Kraljevstva i pokopali ih u nišama sa strane mauzoleja.

Između dva svjetska rata, Trsatska gradina pala je u katastrofalno stanje. Devedesetogodišnja vlasnica, slijepa grofica Ana Nugent, nije mogla održavati spomenik, pa je 1937. naš ugledni konzervator, Gjuro Szabo, tražio da se zakon promijeni i obave nužni popravci, što se nije dogodilo, a situacija se dodatno pogoršala zbog razaranja u Drugom svjetskom ratu.

U drugoj polovici 20. stoljeća, Trsatska gradina postala je riječki bastion kulture i duha.

Trsatska gradina ima veliko značenje za povijest konzervacije u Hrvatskoj, budući da je na njoj izvedena prva intervencija u srednjovjekovnu monumentalnu baštinu.

Danas je Trsatska gradina jedna od najposjećenijih kulturnih i turističkih atrakcija u Rijeci i Primorsko-goranskoj županiji.